Hej...
Znate li onaj osecaj kada vam se cini da ste sami na svetu?
Kada vam se cini da je svuda mrak?
Ako ne znate, dobro je..
Ipak... Ja znam..
Znate.. Osecam strah, nesigurnost u samu sebe mozda. Mozda i u ljude oko mene.
Ovo je trenutak kada se zapravo plasim svega.. Plasim se sta mi nosi sutra. Plasim se. Jako.
Plasim se cak i da cu izgubiti onu osobu koja mi daje snagu.
Bojim se da cu tako mozda izgubiti i samu sebe..
Da cu ostati izgubljena.
Izgubljena medju zvucima. Medju stvarima. Medju ljudima.
I sada, treba mi samo njegov zagrljaj. Treba mi njegov glas. Zelim da cujem kako ce sve biti dobro. Kako ce da prodje. Kako ce ponovo da svane.
Zelim samo da bude pored mene. Da me cuva, pazi. Da me voli.
Zapravo, to je to.
Zelim samo da me voli.
I samo onaj osmeh. Najlepsi.
Potreban mi je.
Jer bez tog osmeha nema ni mog.
A bez osmeha, ja ni ne postojim.
"Hocu osmeh, necu bes. Pusti nasu pesmu.. Tebi cuvam zadnji ples.."
"Daj okreni, taj ringispil u mojoj glavi. To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjici, tuzno stoje.
Dodji, iz plave boce se pojavi..
I dodaj svetu malo boje...
Cudo moje"


